Damir Laljek rođen 15.07.1964. godine, umirovljeni je policajac sa zvanjem viši policijski narednik. Kao policajac, pripadnik PU varaždinske, sudjelovao je u Domovinskom ratu od početka ratnih zbivanja pa do završetka Domovinskog rata, uključujući vojno-redarstvene operacije Bljesak i Oluja. Sudjeluje gotovo u svim vojno-redarstvenim operacijama u kojim je sudjelovala varaždinska policija. Danas je umirovljenik sa statusom RVI.
Po umirovljenju uklučuje se u društveno-politički rad i aktivnosti. Već niz godina predsjednik je svog naselja (Hrašćice) gdje živi, 20-tak godina predsjednik TO HDZ-a u Hrašćici, trenutno je zamjenik predsjednika Gradskog odbora HDZ-a u Varaždinu te obnašam dužnost člana Gradskog vijeća Grada Varaždina.
Veoma je aktivan u braniteljskoj populaciji gdje obnaša niz dužnosti i obaveza. Kao umirovljeni policajac i jedan od branitelja Vukovara pozvan je da sudjeluje u Projektu “Promicanje istine o Domovinskom ratu” gdje učenicima po mnogim školama Varaždinske županije govori o ratnim strahotama koje su se dogodile u Vukovaru i naseljima oko Vukovara te o velikom doprinosu varaždinske policije u obrani Vukovara i okolnih mjesta koja je bila prisutna na vukovarskom području od samog početka ratnih zbivanja pa do samog pada Vukovara.
Od strane prvog predsjednika RH dr. Franje Tuđmana odlikovan je brojnim visokim odlikovanjima od čega treba istaknuti Red Nikole Šubića Zrinskog. Za svoj doprinos u obrani Vukovara pozvan je na snimanje dokumentarnih filmova o Domovinskom ratu “Heroji Vukovara”, “Vukovar i Srijem”, “Hrvatska policija u Domovinskom ratu” i “Bitka za Vukovar” .
Gospodine Laljek, sada je vrijeme obilježavanja 28. godišnjice stradanja i pada Vukovara. Vi ste izravni sudionik tih događanja. Molimo Vas recite nam nešto o tome.
Uskoro će se napuniti 28 godina od pada Vukovara, najveće hrvatske tragedije u Domovinskom ratu. To su dani kada se organiziramo i odlazimo u Vukovar kako bi odali dužnu počast svim žrtvama Vukovara, te sjećanje na naše suborce koji su svoje živote položili na Oltar Domovine. Za mene osobno svaki je odlazak u Vukovar bolan i stresan, uvijek obiđem dijelove na Sajmištu gdje smo na punktovima 91 vodili najžešće borbe i gdje su poginuli moji suborci koji su se sa mnom borili. Ovih dana kad se prisjećamo na one teške dane u Vukovaru u sklopu Projekta “Promicanje istine o Domovinskom ratu” učenicima po mnogim školama govorim o ratnim strahotama koje su zadesile Vukovar i naselja oko Vukovara, kako je sve to počelo, kako su se vukovarski branitelji uspjeli gotovo tri puna mjeseca suprostavljati daleko jačem i nadmoćnijem agresoru, te kako je Vukovar pao, o zločinima koji su rađeni po padu Vukovara te o velikoj ulozi varaždinske policije koja je bila prisutna na vukovarskom području od prvih ratnih zbivanja pa sve do pada Vukovara.
Kada ste Vi otišli na vukovarsko bojište i s kojom postrojbom?
Na vukovarsko bojište sam odlazio četiri puta. Prvi moj odlazak bio je 13.07. 91. kad smo bili stacionirani u Tovarniku gdje smo prvo obavljali svoje redovne policijske zadaće, u biti kontrolirali smo vozila za koja smo pretpostavljali da bi Srbi iz Srbije mogli voziti oružje kojim su naoružavali civilno srpsko stanovništvo u Hrvatskoj i pripremali se za scenarij koje se je kasnije dogodio. Iz dana u dan bilo je sve gore, sve žešće smo bili napadani iz smjera Šida od lokalnog srpskog stanovništva koje je zaposjelo svoje barikade nedaleko od naših punktova, a kad bi mi uzvratili vatru prema njima odmah bi se umiješale postrojbe JNA koje su do tada bile kao neka tampon zona između naših punktova i srpskih barikada te bi postrojbe JNA počele pucati po nama prvo iz teških strojnica, a zatim i sa tenkovskih topova. Nerijetko su nas nadlijetali i borbeni zrakoplovi MIG-ovi 21 i 29 koji su se prijeteći obrušavali prema našim punktovima. Na tom mojem prvom terenu imali smo i prve ranjenike, Stjepana Heregu i Ivicu Rudničkog.
Drugi moj teren na Vukovarskom ratištu bio je 10.08. do 24.08. u Borovom Naselju ili točnije na kraju Ličke ulice prema Borovu Selu odakle su svaki dan pucali po nama. Na tom terenu su tenkovske postrojbe JNA krenule u otvorenu agresiju na naše položaje, ali smo se uspjeli obraniti nanijevši im velike gubitke i u ljudstvu i u tehnici te ih primorali da se povuku natrag na početne položaje.
Sljedeći treći moj teren na vukovarskom ratištu bio je u vremenu od 11.09. pa do 20.10. kada sam se iz Vukovara vratio s “Konvojem s ranjenicima”. Po dolasku iz prethodnog terena iz Borova Naselja u PU varaždinskoj je oformljena “Zasebna policijska postrojba” s ciljem da ode na dulje vrijeme u Vukovar u njegovu obranu. Kad su na oglasnoj ploči u policiji u Varaždinu bile izvješene liste s imenima policajaca koji su stavljeni na popis ove Zasebne policijske postrojbe mene nije bilo na tom popisu pošto sam već dva puta bio u kratkom razdoblju na vukovarskom ratištu.
Dalo se je s lica mojih kolega policajaca koji su bili na toj listi iščitati strah i zabrinutost, a što je bilo sasvim normalno jer svi smo pratili stanje u Vukovaru i bili smo svjesni da je ono iz dana u dan sve gore te da se vode sve žešće borbe u koje se takozvana JNA sve više izravno uključuje. Ja sam otišao kod svog zapovjednika Stjepana Bakse i zatražio da me stavi na tu listu umjesto nekog tko ne može ići i tako sam opet krenuo za Vukovar umjesto jednog starijeg kolege policajca koji je kod kuće imao neke obiteljske probleme i nije mogao ići. Po dolasku u Vukovar s grupicom varaždinskih policajaca (34 policajca) bili smo odvojeni od glavnine naše postrojbe koja je bila smještena i raspoređena u obrani Borovog Naselja. Mi smo bili raspoređeni u obrani samog grada Vukovara na Sajmištu. Pošto sam u JNA bio u protuoklopnoj jedinici i poznavao sam gotovo sve vrste protuoklopnog oružja, na Sajmištu sam sa RPG bio raspoređen u “ekipu” koja je bila zadužena za zaustavljanje i uništavanje neprijateljskog oklopa koji je jurišao na taj dio Vukovara.
Sa svojim pomoćnicima uspjeli smo zaustaviti i uništiti osam tenkova. Krvave borbe su se vodile svakodnevno, svakodnevno se je ginulo i branitelji su bili izbacivani van iz borbenog postroja. Osobno sam bio ranjen u jednoj borbi krhotinom tenkovske granate u lijevu nadkoljenicu te sam s konvojem “Liječnici bez granica” izašao iz Vukovara, prvo odvezen u Srbiju gdje smo bili maltretirani, a potom su nas pustili da odemo u Hrvatsku. Kući sam stigao 22.10. U PU varaždinskoj SJP Rode su se spremale za proboj u Vukovar, znao sam da ima još mnogo neprijateljskih tenkova koje treba srediti, a tražilo se je iz ostalih policijskih stanica policajce da se pojača specijalna postrojba i ja sam se opet dobrovoljno javio i već kroz nekoliko dana opet se našao na vukovarskom ratištu.
Četvrti moj odlazak na vukovarsko ratište bio je 01.11. kad sam u sklopu SJP Rode krenuo na proboj prema Vukovaru gdje smo prvo trebali zauzeti naselje Karadžićevo, no međutim tu smo upali u neprijateljsku zasjedu, imali gubitke u ljudstvu, poginule i ranjene policajce. Akciju nismo uspjeli provesti do kraja, nismo uspjeli zauzeti naselje iako smo ušli u veći njegov dio. Ja sam opet odradio svoj doprinos, pogodio sam prvi tenk koji je krenuo iz naselja na nas, tenk sam pogodio i zaustavio i time sam sigurno doprinjeo da nas nije više nastradalo.
Vi ste bili ranjeni u Vukovaru. Izašli ste iz Vukovara sa konvojom ranjenika. Kako Vam je bilo tada dok ste stupili na slobodno hrvatsko tlo, kakav je to osjećaj?
Kao što sam rekao bio sam ranjen u jednoj akciji 10.10. gdje sam pogođen gelerom od tenkovske granate koja se aktivirala u mojoj neposrednoj blizini. Tenk je pogodio u cigle pa me je po tijelu pogodilo dosta njihovih komada, a to me toliko jako boljelo, da i geler koji me je pogodio u lijevu nadkoljenicu odmah nisam ni osjetio. Sama rana nije bila toliko strašna, ali zbog nehigijenskih uvjeta u kojima smo boravili dobio sam infekciju noge te je to dosta gadno izgledalo i strašno me boljelo.
Pomoć mi je pružena u bolnici u Vukovaru, a za par dana sam s konvojem s ranjenicima izašao van iz Vukovara. S konvojem smo trebali otići za Vinkovce no međutim po dolasku do srpskih položaja bili smo zaustavljeni, tamo su nas maltretirali i prijetili nam da će nas sve poubijati, te su nam pod jedan od kamiona koji je vozio ranjenike povukli protivtenkovsku nagaznu minu. Kamion s ranjenicima se je razletio, a nas su preusmjerili u Srbiju nakon što su nas prethodno čitav dan vozikali po poljima i blatu. Padala je kiša, cerada na kamionu u kojem sam ja bio propuštala je, bilo smo mokri, bilo nam je hladno, bili smo gladni i žedni, bili smo u velikom strahu što će se s nama dogoditi i gdje ćemo završiti.
Rekli su da nas voze u Zagreb, a na posljetku su nas odveli u Srbiju čega sam se najviše osobno bojao. Već je bila mrkla noć, gledao sam ispod cerade na kamionu, stalno su nas pratila dva srpska oklopna transportera čije su strojnice bile uperene u nas. Konačno kad smo ušli u grad, kad smo konačno nakon dugo vremena vidjeli uličnu rasvjetu potajno smo se ponadali da ulazimo u Zagreb. Primjetio sam da su na osobnim vozilima koje sam uspio vidjeti parkirane uz cestu, sve srpske registracije i pretpostavio sam da smo ušli u Srbiju. Nedugo zatim na jednoj zgradi sam uspio pročitati velik natpis “Boje i Lakovi Šid”. Pao sam u strašnu depresiju, onako u nekakvoj polusvijesti razmišljao sam sad ako me otkriju I saznaju koliko sam im tenkova pogodio i uništio, doslovno će me rezati sa noževima.
Zaustavili smo se ne znam gdje, ali bilo je mnogo pripadnika paravojnih postrojbi, četnika i drugih krvožednih Srba, čuli su se poklici “ustaše sad ćemo vas klati!” Oko nas je bilo nekoliko obruča njihove policije i vojne policije koji nisu dozvolili da nas ovi razbjesnjeli četnici doslovno pokolju. Ovo je bilo nešto najstrašnije što mi se dogodilo u životu. Prilazili su nam srpski oficiri i govorili nam da ne znaju što će sad s nama jer kao Hrvatska nas ne želi više pa sam pao u totalni očaj. Nakon nekog vremena krenuli smo uz neopisivo osiguranje njihove policije, vozili su nas po nekim cestama, mislim da smo se vozili i po autoputu, pa nas dovezli u neku veliku šumu. Pomislio sam to je to, tu će nas sad potući. Nakratko smo se zaustavili, mi smo krenuli dalje, a njihove policijske postrojbe koje su nas dotle dopratile okrenule su se i krenule natrag. Nakon par dana kad sam stigao kući, jednostavno nisam bio svjestan da sam stigao svom domu, trebalo mi je doslovno nekoliko dana da shvatim da sam stvarno doma i na sigurnom. No onda sam se nakon par dana javio i opet otišao na vukovarsko ratište.
Upravo u ovo vrijeme, ovih dana prije 28 godina događali su se najteži dani u cijelom Vukovaru. Možete li nama i našim čitateljima malo opisati kako ste se osjećali nakon te akcije kojom se niste uspjeli probiti ponovno do Vukovara i pomoći tom napaćenom slavonskom prelijepom gradu i svojim suborcima koji su ostali u Vukovaru do samog pada grada. Vi ste bili ranjeni u Vukovaru. Izašli ste iz Vukovara s konvojem ranjenika. Kako Vam je bilo tada dok ste stupili na slobodno hrvatsko tlo, kako ste se tada osjećali?
Kad smo 01.11. krenuli iz Varaždina prema Vukovaru, bio sam siguran da će proboj uspjeti i da ćemo uspjeti ući u Vukovar. Znao sam da ću dati svoj maksimum da se to ostvari, a znao sam da su i svi pripadnici SJP Rode isto tako spremni. Došli smo do Đakova gdje smo bili stacionirani u jednoj školi, ali uskoro su Srbi dobili informaciju da je kod te škole stacionirana jedna od jačih borbenih formacija te su nas uskoro počeli nadlijetati srpski borbeni avioni koji su nas najvjerojatnije iz vrlo velike visine snimali. Mi tada još nismo znali gdje ćemo točno krenuti u proboj.
U noći prije samog polaska skupljeni smo u jednoj većoj dvorani gdje je bila karta naselja Karadžićeva i točno je bilo određeno gdje će nas vodiči voditi, svako odijelenje postrojbe i svaku desetinu. Ja sam dobio zadatak da dođem sa svojom desetinom s prve strane gdje su trebala biti ukopana dva tenka, a zadatak mi je bio da ih uništim i to je trebao biti početak te akcije.
Prvo smo se vozili jedan dio sa našim vozilima “Bedfordima” do nekog voćnjaka, tamo smo ostavili vozila i dalje krenuli pješke. Naš vodič koji nas je vodio bio je tamošnji branitelj koji se vrlo dobro snalazio po noći. Na sebi smo nosili punu ratnu opremu, ja sam nosio svoju automatsku pušku, RB za uništavanje tenkova, sve u svemu vrlo smo se sporo kretali, ali veoma tiho. Svatko iz te desetine za mene je nosio po dvije mine i dva punjenja, a i moj pomoćnik je nosio četiri mine na rancu s potrebnim punjenjima. Bila je jako mrkla noć, gotovo se ništa nije vidjelo od mraka. Nakon izvjesnog vremena naš vodič nas je upozorio da smo blizu, tada smo se odvojili od naše cjeline i ostala je samo ta naša desetina. Uskoro smo se zaustavili i vodič nam je objašnjavao da smo došli sto metara do prvih kuća te da tu zauzmemo položaj i da ćemo odavde djelovati, te nas je napustio i otišao.
Bilo je hladno, ležali smo u tišini na zemlji i čekali da se razdani i da dobijem naredbu da počnem djelovati. No međutim, kad se je razdanilo, vidjeli smo naselje i kuće ispred nas, vidjeli smo rovove u kojima su trebali biti tenkovi, ali tenkova u tim rovovima nije bilo. Odmah smo posumnjali da nešto nije u redu. Ja sam dobio zapovijed da raspalim po prvim kućama što sam i uradio. S druge strane naselja čuli smo da je počela strahovita pucnjava, a preko motorole da su naši već nastradali, da su upali u zasjedu. Srbi su očito saznali za plan te akcije i priredili nam zasjedu. Nedugo nakon toga začuli smo turiranje tenkovskog motora iza prvih kuća koje su već bile u plamenu, koje sam ja prethodno pogodio, a na nas krenuo je tenk M 84. Znao sam koliko je taj tenk snažan i znao sam da mu sa RB gotovo ništa ne mogu, a pogotovo ne s njegove prve strane. Tenk je krenuo vrlo brzo prema nama, nije pucao, top mu je bio dignut u zrak, očito je imao namjeru zgaziti nas. Našli smo se u strašnoj situaciji, bili smo na čistini na potpuno otvorenom polju bez ikakvog zaklona, ja sam dolje ležao i razmišljao gdje bi bilo najbolje da pogodim tenk. Gađao sam ga točno ispod topa, opalio i pogodio ga, iz tenka je sijevao plamen i dim. Tenk je stao i počeo pucati po nama iz PAM-a. Ja sam već u međuvremenu promjenio svoj položaj, pretrčao sam nekih desetak metara lijevo od pozicije odakle sam gađao, a moj pomoćnik pretpostavljajući da će tenk sad mene gađati, otišao je od mene desno. Sreća je bila da se je tenk nakon kratke pucnjave po nama vratio natrag u selo među kuće. Proboj nije uspio, taj čitav dan su mi u mislima bili moji suborci koji su u Vukovaru, znao sam da smo im mi bili posljednja nada. STRAŠNO sam se osjećao, znao sam što proživljavaju u Vukovaru .
Gospodine Laljek želimo Vam mnogo uspjeha u Vašem daljnjem radu, posebno na promoviranju istine o Domovinskom ratu koju radite u suradnji sa školama u Varaždinskoj županiji. Zahvaljujemo Vam se na odazivu i intervjuu za Muralist.
Razgovarao: Pavo Jazvić
(foto: arhiva Damira Laljeka)
