Nakon što su turnir na Dalekom istoku obilježili čudni raspleti, loše suđenje i za nas ne baš idealno vrijeme praćenja utakmica, Svjetsko prvenstvo vratilo se u Europu, točnije Njemačku. Domaćini su se nakon iznenađujuće dobrog plasmana u Japanu i Koreji nadali zlatu i treba priznati da su i bili prilično uvjerljivi. Ipak, najveći je favorit ovog puta bio Brazil. Ronaldinho je bio uvjerljivo najbolji igrač svijeta proteklih godina i čak su počele frcati usporedbe s Peleom i Maradonom (možda bi bile i ostvarene da nije naglo počeo tonuti sljedećih sezona). Kaka je radio čuda u Milanu i sigurno bio u konkurenciji za najboljeg igrača, Adriano je bio zvijezda u usponu i jedan od najvrjednijih igrača na svijetu, Ronaldo je punio 30 i još uvijek bio među najboljim igračima svijeta, a pojavio se i Robinho od kojeg su očekivanja bila ogromna. Kad se tome pridodaju iskusne klase poput Roberta Carlosa, Cafua, Ze Roberta, Gilberta Silve, Lucia i Dide, dobije se stroj kojeg su se svi pribojavali. Od Italije se nije previše očekivalo, na papiru su bili slabiji nego na prošlom prvenstvu, Francuzi su ostarjeli, Argentinci standardno dobri + Messi na klupi, Nizozemci su napravili smjenu generacija, ali ova s Van Persijem, Robbenom, Sneijderom i Van Nistelrooyem nije bila ništa slabija od prošlih. Tu je i Portugal s Cristianom Ronaldom, mladom zvijezdom Manchester Uniteda, odličnim Decom, te još uvijek aktivnim kapetanom Figom. Standardno su dobru ekipu poslali i Englezi.
Hrvatska, koju je vodio Cico Kranjčar, rekordno se lako kvalificirala na završni turnir. Kad velimo rekordno lako, mislimo bez dodatnih kvalifikacija. Čak nas ni izjednačeni rezultati s objektivno puno slabijom Maltom i Mađarskom nisu spriječili da u borbi sa Šveđanima osvojimo prvo mjesto. Igrali smo već pomalo zastarjelu formaciju 3 -5 -2, s dosta obrambeno orijentiranih igrača. Imali smo odlične stopere predvođene Robertom Kovačom i Šimunićem, dok je Tudor korišten kao zadnji vezni, skupa s kapetanom Nikom Kovačom. Krila su bila dobar Srna i manje dobar Marko Babić, dok je onu „staru desetku“ trebao odigrati Niko Kranjčar. Tada 22-godišnji Kranjčar već je u karijeri bio prešao put od velike nade do razočarenja, a u tom je trenu nosio dres Hajduka. U napadu su bili Pršo i Klasnić i oba napadača su ostvarivali tih godina odlične rezultate sa svojim klubovima. Treba napomenuti da je Cico propustio afirmirati Luku Modrića, koji je bio tek opcija s klupe, dok odličnog Eduarda nije ni vodio na turnir.
Slika – Cristiano Ronaldo već je tada bio među najboljim igračima svijeta
Grupna faza ovaj put nije dala prevelika iznenađenja. Iz prve skupine se uvjerljivo u drugi krug plasirala Njemačka, dok je od Poljske bolji bio Ekvador. Engleska i Švedska ponovo su bili zajedno u skupini i ponovo su se obje ekipe plasirale dalje, ostavivši iza sebe Paragvaj i Trinidad i Tobago. Argentina se opet našla u skupini smrti, koja ipak nije opravdala taj naziv. Očekivano, oni i Nizozemci su prošli dalje, dok su Obala Bjelokosti i Srbija i Crna Gora putovali kući. Posebno su razočarali Srbi i Crnogorci koje su Argentinci razbili čak 6 – 0 i nisu osvojili ni bod. Također očekivano, iz skupine D napredovali su Portugal i Meksiko. Prvo iznenađenje dala je skupina E, u kojoj je uz Italiju u osminu finala prošla i Ghana, ispred Češke i SAD-a. Generacija Pavela Nedveda tako je definitivno ostala bez boljeg plasmana na SP.
Slika – mladi napadač Njemačke Podolski
Za drugo veće iznenađenje pobrinuli smo se mi. Bili smo u skupini s Brazilom, Australijom i Japanom i očekivalo se da ćemo lako proći u osminu finala. Najljepši trenutak prvenstva bit će nam prva utakmica i hrvatska himna koju su glasno pjevale tisuće navijača. Ne možemo reći da smo igrali loše s Brazilom, imali smo svoje šanse, ipak, Kaka je zabio pored teretnog Kranjčara i izgubili smo 1 – 0. Nitko nije očekivao pobjedu tu, tako da nitko nije bio ni previše razočaran. Ipak, očekivala se pobjeda protiv Japana. Utakmica je za nas sjajno krenula i dosuđen je jedanaesterac, koji na žalost Srna nije uspio pretvoriti u pogodak. Znalo se da neće utakmica biti laka, no, umalo da nismo i izgubili. Yanagisawa je srećom promašio prazan gol s par metara. Utakmica je upozorila i na nedovoljnu spremu igrača, koja se posebno manifestirala na primjeru Nike Kranjčara, igrača koji je zamišljen kao pokretač napada hrvatske reprezentacije. Ipak, ništa nije bilo izgubljeno. Australija, suparnik u trećem kolu, imala je 3 boda i pobjeda Hrvatsku vodu u osminu finala. Utakmicu je iz nekog razloga sudio Graham Poll, čovjek koji je masakrirao Italiju četiri godine prije, upravo protiv Hrvatske. Naravno da ni ovo nije prošlo bez skandala. Utakmica je opet odlično krenula, prekrasnim golom Srne iz slobodnog udarca. Nakon toga neočekivano je počela dominirati Australija i već u 38. minuti stigla je kazna. Tomas je neoprezno u skoku igrao rukom i Moore zabija iz jedanaesterca za 1 – 1. Hrvatska se lagano probudila, imala dobru šansu Prša, a u 56. minuti zabila i pogodak zahvaljujući velikoj greški australskog vratara. Baš kao i kod prvog gola, Hrvatska se povukla, Australci su napadali i Kewell je zabio za prolazak u osminu finala. Utakmica će ostati poznata po tome što je Joe Šimunić uspio zaraditi čak 3 žuta kartona prije nego ga je Poll odlučio isključiti iz igre. Nakon tog prvenstva Hrvatska će polako krenuti u potpunu smjenu generacije i reprezentaciju će polako preuzimati igrači koji i danas dominiraju.
Slika – Niko Kovač, kapetan Hrvatske
U skupini G Francuska se mučila, ali ipak prošla sa Švicarskom u osminu finala. Iz posljednje skupine očekivano su prošli Španjolska i Ukrajina.
Ni osmina finala nije dala prevelika iznenađenja. Francuzi su na iskustvo izbacili ekipu koja će uskoro dominirati svjetskim nogometom – Španjolsku s 3 – 1. Italija se golom Tottija iz penala u 95. minuti nekako provukla pored Australije, Argentina je u produžetku dobila Meksiko, Njemačka je na samom početku s dva gola Podolskog osigurala pobjedu protiv Švedske, Brazil je očekivano razbio Ganu (3 – 0), Portugal je tijesno dobio Nizozemce(1 – 0), Engleska golom Beckhama Ekvador, a Ukrajina je nakon penala prošla Švicarsku.
U četvrtfinalu je Argentina povela protiv Njemačke u 49. minuti, međutim, Klose izjednačuje u 80. i odvodi utakmicu na penale, gdje su Nijemci bili uspješniji. Začuđujuće, Italija je bila uvjerljiva protiv Ukrajine (3 – 0), dok su Engleska i Portugal odigrali bez pogodaka. Kao i obično, Englezi nisu imali sreće s penalima.
Slika – Roberto Carlos, Ronaldo i Ronaldinho, velike zvijezde Brazila
Najiščekivanija utakmica bila je između Francuske i Brazila, momčadi koje su osvojile prošla dva naslova. Zidane je upravo igrao neke od posljednjih utakmica u karijeri – i igrao je čarobno. S 34 godine na leđima i dalje je bio ponajbolji pojedinac na terenu, Henry je bio top 3 igrač svijeta u najboljim godinama, tu su već bili pomalo ostarjeli Vieira, Thuram, Barthez, ali i nešto mlađi Ribery, kojeg je upravo to prvenstvo afirmiralo. Brazil je naravno bio favorit, ali Zidane je već u prvom poluvremenu pospremao driblinzima igrače Brazila na pod i slao suigrače u dobre pozicije za gol. I onda konačno prekid u 57. minuti, Zidane izvodi, a Henry posprema u gol. Brazil, koji je očekivao da će se pojaviti i uzeti titulu, bio je u šoku. Počeli su se Brazilci bacati i valjati po podu, no bilo je uzaludno. Najveći dužnik prvenstva ostao je sasvim sigurno Ronaldinho, igrač čija je čarolija počela nestajati puno prerano, tad mu je bilo tek 26. Najveća prijetnja Francuzima bio je originalni Ronaldo, no do pogotka nisu došli, a umalo da nisu još koji i primili iz kontre.Polufinale između Francuske i Portugala bio je svojevrsni revanš za njihov susret na EP 2000., no završio je identično. U 33. minuti penal za Francusku i pogodak Zidanea za pobjedu. Drugo polufinale je bez pogotka bilo sve do 119. minute, kada Grosso zabija za 1 – 0, da bi Del Piero dvije minute kasnije iz kontre potvrdio pobjedu.
Slika – ostarjele zvijezde Francuske u jurišu na posljednji naslov
Broncu je više želio domaćin, pa ju je konačno i uzeo (3 – 1), dominiravši čitavom utakmicom. Finale su igrale dvije ekipe koje je malo tko vidio tako daleko. Francuska je povela pogotkom Zidanea iz penala već u 7. minuti, da bi Materazzi izjednačio glavom 10 minuta kasnije. Obje su momčadi stvarale prilike, čak je Luca Toni i zabio za Italiju, no gol je poništen zbog zaleđa. Buffon je s druge strane čuda radio i skidao zicere, posebno je u sjećanju ostao udarac Zidanea glavom s 10 metara. Utakmica je otišla u produžetak i tad se desilo nešto nevjerojatno. U 110. minuti, Zinedine Zidane, čovjek koji je obilježio proteklo desetljeće, glavom je udario u prsa Marca Materazzija i bio isključen. Legenda možda nije otišla u penziju onako kako su se svi nadali, sa zlatnom medaljom na tronu, no nitko ne može prigovoriti da se nije potrudio biti upečatljiv!
Slika – Totti nakon prvenstva više nije igrao za Italiju
Italija je na penale slavila i okitila se 4. naslovom prvaka svijeta. Ne možemo reći da nije zasluženo. Najboljim igračem prvenstva proglašen je Zidane, dok je najbolji strijelac bio Klose.
Slika – Talijani slave naslov prvaka svijeta
(Zoran Turk)