Uopće nisam imao namjeru nastaviti pisati kolumne. Razlog je jednostavan: nitko ih i ne čita. Što je i razumljivo. Kakav jadnik moraš biti da čitaš ovakva sranja ?! Ne čitaju ih ni članovi moje obitelji. Baš zato mogu pisati sve što poželim, mogu prostačiti, izmišljati događaje, napuhavati neke događaje koji se i nisu dogodili. Mogu pljucnuti koga i koliko želim, pa čak i sebe. To nitko ne čita. Osim Pukija! Zbog njega i pišem ovu kolumnu. Urednik ovog portala i nova zvijezda na hrvatskom medijskom nebu, gospodin Rajko Tomanić, zvan Puki, drznuo se staviti na stranice svog medija moju sliku bez moje prethodne dozvole i time je sebe doveo u situaciju u kakvoj se našao jedan drugi medijski magnat, slučajno istog imena kao i on. Puki.
Sve je počelo u središćanskom hramu kulture, caffe baru Art. Mislim da taj birc s pravom nosi epitet hrama kulture, barem dok se ne izgradi Dom kulture. Jučer, baš kao i svakog jutra, na šank su svoje laktove poduprli Dragec Boss, njegov zamjenik i imenjak Hrenek, Mišo, Vrtek, Puki, Peck, Mika Jurović i moja malenkost. Dakle, središćanjska krema se okupila kao i svakog jutra. Raspravu je započeo Dragec Boss, prethodno iznerviran od strane svog zamjenika Hreneka, koji mu je iz kioska, kamo ga je ovaj poslao po novine, donio mentol bombone jer novine još nisu stigle. Kod Drageca Hrena je to bitan napredak. Sjećam se kad je jednoj djelatnici trebao donijeti sendvič za gablec, ali nije bilo salame koju je tražila pa se Dragec snašao i kupio joj paket žvakača. Sugarfree.
Da sve ne bi proteklo u miru i ugodnom čavrljanju, pobrinuo se Dragec Boss. Počeo je s provokacijom kako sam kao dobro ispao na slici, kak sam ja najlepši dečko u Središću (u što nitko ne sumnja) i slične, uglavnom istinite stvari. Sve to je bilo začinjeno njegovim zlokobno ironičnim osmijehom. Odma sam znao da nešto ne štima i pitao o čemu je riječ. Pokazao mi je sliku iz Muralista koju je Puki postavio bez da me uljudno zamolio za dozvolu. Što je najvažnije ono uopće nisam ja. To je moja loša kopija, neki tip koji se hvali da mi je sličan, iako bi i Ray Charles skužio da ta osoba nisam ja. Normalno, Dragec i Puki su se samo smijuljili svojoj dosjetki, a za mene čistoj podvali. To me naljutilo i inzistirao sam na promjeni slike. Poslao sam Pukiju nekoliko njiih, što se pokazalo kao totalna greška. Stavio je sliku na kojoj jesam to ja, ali ne onakav kakav sam na slici. Ljubomorni gospodin je sliku isklaštrio i odstranio moj torzo. Trbušne pločice, bicepsi i tricepsi na kojima sam mukotrpno radio, sad se ne vide. Nema veze, to ide na račun našeg “dragog” urednika.
Nakon te mučne rasprave u kojoj su pale i teške riječi, Dragec Boss, u namjeri da koliko toliko smiri napetost, ispričao nam je svoju dogodovštinu sa safarija. Priča tako Dragec kako je sa Bušmanima pecao lavove. Priča je otprilike tekla ovako:
– Bil sem Vam ja pre Bušmanaj na Safariju. Prošlo leto je bilo peti put zaredom kak ja pri njima ljetujem. To Vam je dečki milina. Bušmani su stvarno pravi ljudi, nej ka bi ve ja tu neš pretjerivo, ali stvarno su super i najviši sem med njimi. Pravi kit. I tak sem ih jemput štel razveseliti, a pošto sem inače ribič i nema ribe kakvu ja nejsem prijel, zmislil sem se kak bi mogel pecati lavove. Prijel sem jednu gazelu s kroserom. Onda sem ju zvezal za jeden ščap a ispod repa od gazele sem postavil udicu. Ali to neje bila obična udica nego kuka za koline. Dišel sem na jednu gaciju, legel se na debelu kitu i mrdal sem s tom gazelicom gori doli. Doli su bili lavovi i alfa mužjak HOP. Upecal se za kuku. Ej, dečki, da ste vidli kak su se Bušmani smijali. Bilo je za krepati. Onda sem spustio lava, podragal sem ga i pustil ga nek ide k svojima. Gazelicu sem isto pustil, neje joj nit las z glave sfalila. Ve sem dobil poziv od poglavice Bušmana jer to pecanje lavova očeju f tradiciju pretvoriti. Išel bum sigurno. –
Eto, to je Dragec nama ispripovijedao. Nemam razloga ne vjerovati mu.
Kod nas u Središću caruje jedna izreka: Bože, čuvaj nas kuge, gladi i sukoba dvaju Drageca. Zato je u našem gradiću podno Bundeka nastala velika frka kad su se ta dva ljudska giganta zakačila. Ozbiljnost cijele te strke prvi smo shvatili mi, svakidašnji gosti kultnog Arta. Razdor između Drageca Bossa i njegovog zamjenika Drageca Hrena, značila bi katastrofu za naš idiličan gradić. Ja sam zaigrao na posljednju kartu koja mi je preostala – ucjenu. Prvo sam mu zaprijetio otvaranjem dosjea „Bijeli kit“, ali ni to ga nije primoralo na popuštanje. Zaigrao sam na posljednju kartu. Dragec v.d. direktor, jednom nije imao sitnije novčanice od 500 eura. Poznato je da kune ne nosi jer takve transakcije rješava karticama. Imao je nesreću da mu se jednom prilikom u Čakovcu pokvario Maybach, taksija nije bilo ni za lijek pa je sjeo na autobus. Obzirom da se karta mogla platiti isključivo kunama, Dragec je bio primoran od mene posuditi 20 kn. Meni je baš taj dan urednik isplatio šestomjesečni zaostatak, sveukupno 150,00 kn i bila mi je čast posuditi Dragecu 100,00 kn, iako mi je taj novac trebao za sljedeća dva mjeseca pod stavkom „reprezentacija“. Već isti dan, Dragec mi je to htio vratiti, ali budući da ne nosi kune, dug je htio poravnati istom svotom u eurima. Ja to nisam želio prihvatiti. Tako je ispalo da je Dragec, suvlasnik kompanije Art, meni ostao dužan 100,00 kn. E, sad, tih 100,00 kn se pokazalo spasonosnima za naš grad jer su upravo one poslužile kao sredstvo ucjene. Jednostavno sam Duodragecima rekao da sjednu za stol i raščiste nesuglasice. Dragec Boss je odmah pristao, ali Hrenek je pokazao visok stupanj tvrdokornosti i ostao pri odluci da se kompanija raspusti, plijen podijeli, a nas sve zajedno ostavi na cjedilu.
To je bio trenutak kad ja nastupam. Rekao sam Hreneku doslovno ovako: “Gospodine Hren, Vi ste meni dužni 100,00 kn i ako mi ih ne vratite s kamatama, tužit ću Vas i bit će Vam ogromna blamaža što netko poput Vas, tako zavidnog imovinskog stanja, duguje jednom hohštapleru i polupismenom novinaru tako mizernu svotu!”
Na te moje riječi, Dragec je iz džepa galantno izvukao novčanicu od 500 eura s namjerom da poravna dug. Naravno, ja to nisam prihvatio i stvar se zakomplicirala. Počele su padati uvrede, prijetnje i samo je ulazak gazdarice Sandre spriječio krvoproliće. Ohrabren njezinom pojavom, još sam natuknuo Hreneku:”Ukoliko mi ne vratiš odmah 100,00 kn, inzistiram da odemo javnom bilježniku kod kojeg ćeš se ugovorom obvezati i meni potpisati pravo na jedan Tvoj bubreg, a ako se s Dragecom ovaj čas pomiriš, opraštam ti taj dug.”
Tu se gospon Hren našao u bezizlaznoj situaciji. On kune ne posjeduje, ja eure ne želim primiti, a bubreg mu je na bubnju. Par puta je duboko potegnuo dim iz kubanske cigare, nakašljao se i jedva čujno rekao:”No, dobro. Pogrešil sem i složem se.”
Svi smo odahnuli nakon ove neočekivane reakcije gospona Hrena. Da ovo nije uspjelo, preostalo bi nam samo alarmirati gradonačelnika i Gradsko vijeće. Uspješnu pomirbu proslavili smo veselo i dostojanstveno . Na račun kuće.
Lijep pozdrav od vašeg kolumnista !