‘Želio bih završiti glazbenu akademiju i profesionalno se baviti trubom’
Udruga slijepih Međimurske županije je nevladina i neprofitna udruga koja okuplja slijepe osobe s područja Međimurske županije. Osnovana je 1951. godine s ciljem brige o osobama oštećena vida. Trenutno broji 140 članova, slijepih i praktično slijepih osoba. Njima pomaže u ostvarivanju prava i pogodnosti i pruža im različite socijalne usluge kroz projekte i programe koje provodi.
Udruga je prije godinu dana u Čakovcu otvorila salon za masažu Lumbago. Salon je razvijen u sklopu projekta Razvoj društvenog poduzetništva za slijepe osobe, sufinanciranog sredstvima Europskog socijalnog fonda i Državnog proračuna RH, a posluje prema načelima društvenog poduzetništva. Društveno poduzetništvo jedan je od relativno novih pojmova u ekonomiji i počiva na ciljevima potpuno suprotnim od onih na kojima počiva dominantna tržišna ekonomija. Nije mu cilj isključivo uvećanje profita, pa tako ni raspodjela dobiti, već ispunjenje društvenih zadaća, pomaganje onim skupinama u društvu koje su u riziku od društvene isključenosti. Društvenim poduzetništvom stvorena dobit/višak prihoda u cijelosti ili većim dijelom ulaže se za dobrobit zajednice.
Zaposlenici salona Lumbago praktično su slijepe osobe koje odlikuje izuzetno razvijeno osjetilo dodira, a nedostatak vida pretvorili su u prednost pružanja vrhunske usluge. Zbog utreniranog čula opipa slijepi se svuda u svijetu smatraju vrhunskim maserima i njeguju najučinkovitije metode masiranja.
“Mi vidimo rukama” ideja je vodilja tima Lumbago jer – čak i više od drugih masera – slijepi su maseri jedinstveno navikli precizno opipati svaku bolnu točku i mišić svojim rukama. Nakon godina života prema dodiru, razumiju umjetnost masaže na način na koji je malo tko razumije. Osobe koje su isprobale uslugu masaže pružene od strane slijepih masera izjavljuju da se radi o drugačijem i kompletnijem dodiru. Salon je jedan od nekoliko takvih salona u cijeloj Hrvatskoj te se žitelji Međimurja itekako imaju čime ponositi.
Terapeuti iz Lumbaga kvalificirani su medicinski maseri čiji su planovi i dalje nadograđivati svoja znanja i vještine na području terapije masažom. U svom radu koriste kvalitetna i certificirana bazna i eterična ulja, a iz ponude izdvajaju klasičnu, medicinsku, relax masažu te parcijalne masaže po vrlo pristupačnim cijenama. Salon Lumbago ujedno je i prva prilika za zaposlene terapeute/masere da započnu svoj radni put i osjete se dijelom društva i zajednice u kojoj žive na najpotpuniji mogući način, kao i da budu priznati za sve napore uložene u svoje obrazovanje i trud koji svakodnevno tkaju u svoj rad kako bi na najbolji mogući način bili na usluzi svojim klijentima i njihovim potrebama.
‘O našem prijateljstvu snimljena su tri dokumentarna filma…’
Uz salon, Udruga slijepih Međimurske županije provodi i brojne druge aktivnosti i projekte, a Generacija.hr porazgovarala je s 20-godišnjim članom Erikom Vrbanecom, koji trenutno završava 4. razred glazbene škole u Varaždinu – smjer truba.
Erik je, naime, još kao beba ostao bez vida. Kaže kako je rođen tri mjeseca prije termina u Čakovcu te da su ga nakon dva sata prebacili u Zagreb gdje je bio u inkubatoru tri mjeseca. “Zbog toga sam i ostao bez vida”, kaže nam.
Ranog djetinjstva se, navodi, baš najjasnije i ne sjeća, no zna da je prvih godina često odlazio u glavni grad na rutinske kontrole i raznorazne vježbe. “Često su mi govorili da sam već u ranoj dobi izrazito dobro pamtio. Sjećam se situacije kad mi je poznanik objašnjavao kako funkcionira centralno grijanje, a ja sam mu za nekoliko tjedana ili mjeseci (stvarno ne znam kad) od riječi do riječi ponovio. Čovjek nije mogao vjerovati – rekao je da je to što ja sada znam on učio u srednjoj školi”, govori nam mladić.
Osnovnu školu završio je u Strahonincu gdje mu je velika podrška bila najbolja prijateljica Izidora Mustak.
O našem nesvakidašnjem prijateljstvu snimljena su tri dokumentarna filma kojih su autori Diana Pasarić i Mario Kanižaj, a možete ih pogledati na YouTubeu: Izidora iz 2.B., Koje su boje oblaci i Pismo.
“S ostalim ljudima u razredu prilično sam se dobro slagao, ali Izidora je bila osoba koja je o meni za vrijeme osnovne škole najviše brinula – i drugi su pomagali, ali ona je svaki dan bila uz mene, sjedila sa mnom u klupi i dodavala mi stvari koje bi mi eventualno bile potrebne. Izidora i učiteljica u nižim razredima, Desanka, naučile su Brailleovo pismo. U višim razredima upoznao sam dosta novih učitelja i svi su me dobro prihvatili”, pojašnjava nam te dodaje kako je osnovnu školu prošao s odličnim uspjehom.
Škola, čitanja pa i PlayStation…
Trenutno završava 4. razred glazbene škole u Varaždinu – smjer truba pa većinu vremena, kaže nam, posvećuje tom instrumentu.
“Prošle sam godine završio 4. razred srednje škole Čakovec, smjer opća gimnazija. Sve četiri godine prolazio sam s vrlo dobrim uspjehom. U slobodno vrijeme (kojega, sad kad imam jednu školu samo s glazbenim predmetima, imam poprilično) volim čitati knjige (pretežito kriminalističke i triler romane, sada sam počeo čitati Deana Koontza i moram priznati da tako dobrog autora dugo nisam nanjušio)”, govori nam Erik i nastavlja:
“Imam psa (zlatnoga retrivera), pomažem u kućanskim poslovima (spremanje rublja i perilice suđa), družim se s dvojicom prijatelja iz osnovne škole (Niko Srnec i Lovro Škvorc) i s jednim iz gimnazije (Luka Sklepić). U neposrednoj budućnosti želio bih upisati i završiti glazbenu akademiju te bih se želio profesionalno baviti trubom”.
Veliki hobi su mu, navodi, kriptovalute. “Želja mi je kupiti što više bitcoina jer ga već sad nedostaje, a u budućnosti će ga potpuno ponestati i cijena će mu otići u nebo”, kaže nam.
“Također igram Grand theft auto V i Red dead redemption II na PlayStationu 4. Ljudi se čude kad im to spomenem i nikako im nije jasno kako slijepa osoba može igrati videoigre, a ne uzimaju u obzir da se videoigre ne sastoje samo od slike koja je za nas slijepe nedostupna, nego i od zvuka koji je svima, a naročito nama itekako dostupan. Nije komplicirano, na glavu stavim slušalice, uključim surround zvuk i pičim”, nastavlja.
Član je Udruge slijepih Međimurske županije dugi niz godina.
“Tek nedavno aktivnije sam počeo sudjelovati u aktivnostima udruge jer prije zbog dvije škole i prenatrpanih rasporeda jednostavno nisam stizao. Udruga ima zajedničke izlete, Književni klub, različite radionice za mlade i druge slične i zanimljive aktivnosti”, pojašnjava nam Erik.
‘Negativan odgovor na pitanje’
Kakav je sustav obrazovanja kada su u pitanju osobe s oštećenjem vida, zanimalo nas je.
“Ne mogu govoriti o općenitom stanju stvari, ali za sebe mogu reći da smatram da je odgovor na ovo pitanje, nažalost, negativan”, odgovara Erik i nastavlja:
“U Republici Hrvatskoj, kako bi osobe s invaliditetom dobile potrebne obrazovne materijale, proces ide preko Ministarstva obrazovanja, a taj proces često zna biti dugotrajan i spor. Tvrtke koje se bave izradom knjiga za slijepe i slabovidne osobe prvo se moraju obratiti ministarstvu. Kad ministarstvo odobri projekt i budžet za njega – to sve, koliko sam shvatio, ide preko projekata – tek tad se tvrtka može baciti na posao da napravi potrebne materijale”.
Ni tu nije stao. “Jedna blesava i po meni apsolutno nepotrebna stvar koju sam primijetio je da kad tvrtke naprave materijale koji su tim projektom određeni svake godine moraju raditi nove za pojedinu osobu. Po mom mišljenju, bolje bi bilo da se napravi pedesetak primjeraka obrazovnih materijala za osnovne i srednje škole i da se to dijeli među slijepim i slabovidnim učenicima nego da se svake godine rade novi za svaku osobu posebno”.
Sa Savezom slijepih je druga priča, dodaje. “Oni imaju već gotove knjige i to ide nešto brže od izrade novih primjeraka, ali opet, i to je dosta sporo. Ponekad se znalo dogoditi da knjigu koju trebam dobijem pri kraju školske godine. Knjige su kapale kad se kojoj svidjelo. Moji razredni kolege sve su knjige imali na dan škole, a ja sam – ‘kao bogec’- morao čekati da se ljudi iz ministarstva smiluju pa da se možda mogu početi nadati nekoj knjizi. Naravno da je to ironija i sarkazam, ali situacija uopće nije bajna kao što se na prvi pogled čini. U inozemstvu je to bolje koordinirano i brže se odvija”, pojašnjava ovaj mladić.
S profesorima tijekom obrazovanja nije bilo nikakvih problema – svi su uvijek bili susretljivi i željni pomoći.
Erika smo pitali s kojim se teškoćama susreće u svakodnevnom životu. “Svakodnevne teškoće razlikuju se od pojedinca do pojedinca, kaže nam Erik.
“Meni je možda problem napraviti jelo, poslužiti ga i narezati dok drugome to predstavlja svakodnevnu rutinu. Netko je odavno savladao tehniku bijelog štapa i samostalnog kretanja – prvo po mjestu stanovanja, a onda i po okolnim mjestima – ali ja nisam. Netko se možda odlično služi penkalom, dok sa mnom to nije slučaj. Znam napisati svoje ime ako se to od mene zatraži i to je, uglavnom, sve. I to je sasvim u redu jer za većinu stvari ionako koristim brajicu. Ali, s druge strane, ima ljudi koji se ne znaju kretati po vlastitoj kući. Meni je to kao dobar dan. Ima ljudi koji ne znaju obavljati osobnu higijenu. Meni je to rutina od ne znam kad. Neki ne znaju napraviti krevet ili promijeniti posteljinu. Ja sam nedavno i to naučio”, kaže nam.
Teškoće su različite i ljudi se na različite načine nose s njima, smatra. “Kako bismo ih prevladali trebamo ih prepoznati, prihvatiti i suočiti se s njima dok ih ne prevladamo”, odlučan je Erik.
‘Cijeli život učimo…’
Cijeli život učimo, kaže nam Erik.
“Nikada ne možemo znati sve, ali ne smijemo dopustiti da nas to obeshrabri. Nikada ne smijemo negativnim osjećajima dopustiti da zagospodare našim umom i srcem. Uvijek moramo biti jači od toga”, navodi.
Potom je uputio poruku mladim ljudima.
“Budite ustrajni u onome što volite i ne dajte drugima da vam određuju životni put i ciljeve koje ste postavili. Možda će proći nešto vremena kako biste ih postigli, ali nikada ne odustajte. Ako ste dovoljno ustrajni, uspjet ćete. Ništa nije neizvedivo ili ne moguće – sve se može naučiti i savladati. Povežite se s ljudima s kojima vam je lijepo, pokraj kojih se osjećate ispunjeno i sretno. Odbacite sve one u čijem društvu vam je neugodno i pred kojima morate navlačiti krinku i praviti se ono što niste. Smijte se, veselite, budite pozitivni i ispunite život radošću i veseljem. Naučite reći: ‘Ne’”.
Najveća podrška i potpora
Za kraj, naš sugovornik otkrio je tko su mu najveća podrška i potpora.
“Najveća podrška i potpora svakako su mi roditelji bez kojih danas ne bih bio takav kakav sam sad. Da se moja majka nije borila za mene kad sam se rodio mene danas na svijetu vjerojatno ne bi bilo. Kad sam došao na svijet liječnici su mi predviđali najviše 36 sati života. No, baka je poznavala kolegicu koja je aktivirala časne sestre po Lijepoj našoj i one su se molile za mene. Unatoč svim negativnim prognozama pobijedio sam sve i uzdigao sam se iz pepela”, kaže nam.
“Prve su godine bile teške, dva puta tjedno išao sam u Zagreb na vježbe razgibavanja. I financijska situacija bila je dosta loša tako da su spajali kraj s krajem, kako se kaže. Za njih slobodno mogu reći da su mi najveća podrška u životu jer da nije bilo njih ne znam bih li postigao sve što sam postigao”, dodaje.
Druga velika podrška svakako su mu djed i baka koji su u tim prvim godinama moga života također pomagali u vožnjama do Zagreba, brinuli su o njemu i uvijek ga dočekivali s ljubavlju – lijepim riječima i osmjesima.
Teta mu je, kaže, također važna osoba.
“Prvih nekoliko godina živjela je s nama, a onda je odselila u Bjelovar zbog posla. Često sam odlazio tamo, a i ona bi za vikende dolazila k nama. Često smo se čuli. Sjećam se razdoblja dok sam još bio malen – ona bi došla s kasnonoćnog izlaska, a ja bih je u sedam ujutro budio: ‘Teetaaa!’ i kucao po vratima. A njoj se od prošle noći nije živjelo i bila je premorena. Kad god je izlazila s prijateljicama i ja sam morao ići s njima. Zvala me i ‘Fić-firić’, ali ne znam otkud joj to”, navodi.
Velika podrška mu je i sestra Viktorija.
“Nedavno je imala krizmu. Volim je, družimo se, zabavljamo, ponekad posvađamo, ali sve je to život. Da toga nema bilo bi nam dosadno. Sjećam je se još kao male bebice, a vrijeme je samo proletjelo. Ali, život svoje nosi”.
Kada spominje podršku, dodaje tu i Izidoru.
“Vrijeme provedeno s njom u osnovnoj bilo je prekrasno za mene, a vjerujem i za nju iako je često u šali znala reći da sam dosadan. Prije sam već spomenuo na koje smo načine kratili vrijeme pa ih neću opet spominjati. Niko i Lovro dva su prijatelja s kojima se i danas najviše družim. Oni su prekrasni divni ljudi s kojima rado volim provoditi slobodno vrijeme, kojega, spomenuo sam već, imam na pretek. S Nikom se družim više i češće jer Lovro radi kao konobar i često je zauzet. S Nikom često idem u vožnju tandemom (bicikl s dva sica i dvije pedale i jednim volanom), idemo po feštama, vozimo se po gradu, šetamo, tu i tamo igramo igrice i tako. Bez njega bi život bio dosadan. Naše dobro poznavanje scene craft piva u Republici Hrvatskoj često nas dovede u nama omiljene kafiće gdje guštamo i ćaskamo uz ukusno piće. Ponekad naručimo hranu za van ili idemo u omiljene restorane ili pizzerije uživati u bogatoj gastronomskoj ponudi u Čakovcu”, zaključio je Erik Vrbanec u razgovoru za Generacija.hr.
Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr.
Lorena Šipek
Foto: Pixabay, ilustracija
Projekt ”Jednake mogućnosti’” sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 400.058,88 HRK. Trajanje projekta je 18 mjeseci, a ukupna vrijednost projekta iznosi 470.657,50 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Generacije.hr.
Izvor: Redakcija