Nema mira za Bračane, prvo su borovinu pokrile grude nalik snježnima, pune borovih prelaca, onda je istočni dio otoka od Nerežišća pa do istoka napala gusjenica hrastovog četnjaka, da bi onda odjednom na livade i vrtle poviše Selaca stigla najezda skakavaca.
Ima ih na desetine tisuća, plaze po livadama, poljima, žderu sve pred sobom, travu, djetelinu, cate, fažolete, masline, lozu, krumpire, kapule. Iza sebe ostavljaju pustoš, štetu i stočarima i poljoprivrednicima, koji viču da ih je spopala nesrića biblijskih razmjera.
Traže zaštitu, pomoć. A za sve to vojska skakavaca ne haje, ponašaju se u skladu s izrekom u maloj boci špirit stoji. Nema ih se što vidjet, neugledni su, mali, smeđesive boje, lete na sve strane. A gladni ko tigrovi.
NABUBANI LIPOM SPIZOM
Dobro nabubani lipom spizom otočnih težaka, punih trbuščića i sami su postali hrana, na sve strane u sačekuši ih čekaju maške, psi iz selačkog kraja. Govore nam ljudi i da su brački galebovi zbog njih promijenili smjer kretanja, pa se s ribe bacili na poljoprivredu.
Vjekoslava Boškovića, 81-godišnjeg selačkog umirovljenika, poznatog po Braču pod nadimkom Avliž, iz hobija poljoprivrednika, znoj probije dočim mu spomenemo skakavce.
Najradije bi ih sve pridavio koliko su mu živce digli, jer su mu satrali ne samo nasade povrća, nego i 30 posto vinograda. Jedva je dočekao ispričati nam priču o ovoljetnoj selačkoj elementarnoj pošasti, nadajući se da će netko konačno shvatiti da im treba pomoć, piše Slobodna Dalmacija.
– I neka ste došli i sve ću van reć, jer to nije elementarna nepogoda nego katastrofa. Napali su, koliko znam, tri općine: Bol, Selca i Pučišća. Šire se i prema Nerežišćima. I imam prigovor na općine i županiju jer se ponašaju skroz indiferentno. Onda sam odluči uzet stvar u svoje ruke, uša san u borbu s tim beštijama kako bi zaštitija ovo šta mi je ostalo. Bilo je njih i prije, tu su već četiri godine, udomaćili su se kod nas, ali nikada ka ove. Mali su, smeđi, Talijani ih zovu kanaleto. Bezbroj ih je. Kad bi imali povećalo vidili bi kako mu čeljusti radu, to je drobilica – veli.
Ima ljudi na području Selaca kojima je poljoprivreda jedan od načina egzistencije. Ima i onih koji se njom bave za gušt. Ali opet, kako god bilo da bilo trudi su trudi, a kada ih ovako neko izgrize, onda, govori nam, gubi radni moral.
– Gubin moral jer su me deboto ugrozili sto posto. Reću vam njihov ciklus, izlegu se iz jaja, iz zemlje izlaze u rojevima, sitni su toliko da su barem pet puta manji od buhe. Izađu vani i prema svojoj veličini toliko i uništavaju. I šta mu je veća potražnja za hranom, više napada. Jede redom sve, najpri probira mekše, bolje, a kasnije ide i na oslobad i divlji kamumil, te su mu biljke zadnje na meniju. Kad nema šta jest, kad je sve suho, napada njih. Pa drobi onim čeljustima, meči. Najviše voli divlju ditelinu u maju, a onda se kasnije prilagođava, blitvu, ciklu, sve šta čovik doma želi imat, sve satare. I voli sunce, ide na najjaču vrućinu, biži od hlada – priča Avliž.
(izvor: https://slobodnadalmacija.hr/, foto: ilustracija)