Ponekad i slučajan susret može dovesti do upoznavanja osobe koja je tu svakodnevno oko nas, ali koju u stihijskom i užurbanom životu ne primjećujemo ili uopće ne znamo o kome se radi jer njena samozatajnost i skromnost ničim ne pokazuje da se radi o čovjeku o kome bi svi u Međimurju, ali i u Hrvatskoj trebali bar ponešto znati. Takav je upravo Ignac Branko Končić iz D. Koncovčaka, Međimurec o kome pišu najveći svjetski časopisi, priznanja mu dodjeljuju razne institucije, a odlikovao ga je prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. Branka smo sreli na Gradskom kotliću, nasmijanog, veselog, raspoloženog za razgovor i druženje. Upoznati nekog poput njega izuzetna je čast ispunjena pozitivnim vibracijama i neprikrivenim oduševljenjem. U vrlo ugodnom razgovoru zaintrigirao nas je s nekoliko zaista zanimljivih priča za koje se kasnije ispostavilo da predstavljaju maleni vrh ledene sante koju smo odlučili zajedno otopiti. Branko je odmah pristao na razgovor za Muralist te nas je pozvao u svoju vikendicu u D. Koncovčaku za koju bi mogli reći da predstavlja presjek njegova života koji je toliko interesantan i slojevit da smo odlučili o njemu objaviti više članaka jer jedan nije dovoljan za sve ono s čime vas želimo upoznati.
Ignac Branko Končić rođen je u Donjem Koncovčaku 1947. godine, a samo dvije godine kasnije odlazi s obitelji u Zagreb gdje završava osnovnu i srednju Elektrostojarsku školu. Praksu je obavljao u vojnom remontnom zavodu gdje mu je radio otac kao VKV mehaničar za topničko i pješadijsko naoružanje, a kako jabuka ne pada daleko od stabla, u toj struci zaposlio se i Branko. Radio je na održavanju naoružanja tadašnje teritorijalne obrane u Novom Zagrebu, Trnju, Peščenici, Zaboku, Zlatar Bistrici i Velikoj Gorici, a specijalnost mu je bilo naoružanje na oklopnim vozilima. Da sve ovo nije slučajnost dokazuje činjenica da je Branko samo nastavio obiteljsku tradiciju jer djed mu je bio oružar u Austro-Ugarskoj, a otac oružar u bivšoj Jugoslaviji. On je dakle treći u nizu puškara čije će znanje i sposobnosti biti vrlo bitne i važne na početku i tijekom Domovinskog rata.
No svemu tome je prethodio Brankov otkaz koji je podnio tadašnjoj JNA 1987. godine te je sa prijateljem i partnerom Zdenkom Severom otvorio servis za popravak lovačkog i sportskog naoružanja „Jelen“ u Velikoj Gorici koji je bio prvi takve vrste u Hrvatskoj. Branko je također jedan od osnivača Hrvatskog ceha oružara koji udružuje sve hrvatske proizvođače i servisere oružja i prateće opreme.
„Radionica „Jelen“ nije samo popravljala nego je i izrađivala nove karabine i prepravljala postojeće oružje. Početkom Domovinskog rata oglasili smo besplatan popravak oružja bilo kojim uniformiranim pripadnicima hrvatskih postrojbi. Zatim smo počeli s proizvodnjom bombi u prilično velikim količinama. Kada je policija shvatila da se razumijemo u posao jednostavno nas je zajedno sa svim djelatnicima uključila u svoj pričuvni sastav. Osim ručnih bombi proizvodimo jednocjevne i višecjevne bacače, granate, prigušivače te prepravljamo sve vrste naoružanja, sudjelujemo u nabavci oružja, vozila i opreme za PU Sisak. Kod proizvodnje bombi imali smo problema sa kućištem što smo na kraju uspješno riješili, ali su nam muke zadavali upaljači pa smo u nedostatku originalnih koristili fitilje koji izgaraju za samo sedam sekundi. Osvajanjem prvih vojarni dolazimo do upaljača no oni su bili školski pa smo ih morali prepravljati. Teško je bilo i s eksplozivom „amonal 5“ koji smo dobili i koji se morao brzo trošiti jer nismo znali koliko je star pa se nakon nekog vremena pretvara u granulat koji eksplodira od trenja. „Vitezit“ pak je izazivao glavobolje jer sadrži glicerinske pare pa smo bombe punili s plinskim maskama na glavi. U to vrijeme uz pomoć špijuna neprijatelj je točno znao gdje se nalazi radionica, imali su točne koordinate pa su Turopolje raketirali s namjerom. Tri „lune“ su pale samo stotinu metara od nas, a da su pale u dvorište količine eksploziva koje su se tamo nalazile uništile bi mnogo više od radionice. Mi smo imali sreće koju nije imala radionica u Sisku koju su pogodili i tako nam nanijeli velike štete. “ rekao nam je Branko.
Nakon toga naš sugovornik postaje 1991. godine dozapovjednik protudiverzantskog voda Turopolje i sudjeluje u akcijama u Pokupskom pa sve do Glinske poljane. Pripadnik antiterorističkog voda Sunja postaje 1995. godine, sudjeluje u akcijama na području Banovine (Sunja, Petrinja, Glina) da bi na kraju završio u Kostajnici i Dubici na osiguranju državne granice.
No vratimo se još malo na početak Domovinskog rata. Hrvatska je bila razoružana, a većina tvornica bila je napravljena tako da se u roku od 48 sati mogu prebaciti na ratnu proizvodnju. To na žalost u Hrvatskoj nije bilo moguće jer su većinu rukovodećih mjesta držali Srbi. Moralo se snalaziti na druge načine, a o tome Branko kaže.
„U jednoj našoj tvornici dali su mi šestoricu vrhunskih inženjera, specijalista za strukturu metala. Zadatak nam je bio da do najsitnijeg detalja proučimo vrhunske izraelske puške „galil“ i „uzi“. Morali smo saznati od čega su napravljene, sve o tvrdoći cijevi, okidaču, poklopcu, opruzi. Za tjedan dana bili su gotovi nacrti i specifikacija metala. „Uzi“ se smatra vrhunskom puškom najboljih performansi i kvaliteta pa se pričalo da ih tajno uvozimo što nije bila istina. Naš se „uzi“ nije razlikovao od originala. Imali smo tako dobru i sofisticiranu metalo-prerađivačku industriju te stručnjake za finu mehaniku i završnu obradu da najveći stručnjaci teško mogu utvrditi koja je puška originalna, a koja je naše proizvodnje. Proizvodili smo i automat „zagi“. Tijelo njegovog zatvarača isto je kao i kod automatske puške „M-56“, ostalo je sve različito. Imaju čak i različite kalibre, naš je bio 9 mm. Drugi naš automat „pleter“ vrlo je sličan engleskom „Steanu“ također po mehanizmu za okidanje. Naš je imao spremište prema dolje dok je kod engleskog ono okrenuto na stranu. To su sve proizvodili privatnici, obrtnici. Sva su ova oružja za blisku borbu. Pravo je oružje bilo karabin čiju smo proizvodnju podigli na svjetsku razinu. Proizvodili smo snajperske puške koje su bile u rangu austrijske SSG, vrhunske puške koja je na tržištu vrijedila 4 500 DEM. Mi smo napravili model“22 250“ koja se može mjeriti i sa tom puškom, a imala je čak i bolje rezultate i koštala 2 500-3 000 DEM. Na fronti smo vidjeli što znače minobacači koji su smrt za svakog neprijatelja. Jedan naš prijatelj, također stručnjak za oružje napravio je nacrt. Kao municija služile su nam bombe koje smo već bili proizvodili i to tisuću dnevno. Umjesto upaljača stavljali smo tijelo s dopunskim punjenjem i sa strane plastične peraje radi stabilizacije leta. Kalibar bombe bio je i kalibar granate. Da je taj bacač bio zarobljen, neprijatelj ga ne bi mogao koristiti jer nema takav kalibar.“
Bilo je tu još puno takvih zgoda i nezgoda no o njima ćemo pisati drugi put. Kažimo još da je Branko oženjen suprugom Marijom, ima dvoje djece, kćerku Lidiju i sina Robina. Stanuje u Zagrebu u Ulici Grada Vukovara no svaki slobodan trenutak koristi za posjet Međimurju gdje također ima kuću i vikendicu. Ovdje uživa u zasluženoj mirovini u koju je otišao kao policijski narednik. Branko nije samo puškar nego i svestrani umjetnik. Htio je biti slikar no mjesec dana je zakasnio s upisom na Akademiju za primijenjenu umjetnost pa je postao umjetnik puškar. Najviše uživa kao slikar, a jedno vrijeme bio je crtač stripova za „Magnus strip“.
Projektirao je i nekoliko spomenika braniteljima, izrađivao ambleme za razne ratne vojne i policijske postrojbe.
On je svakako vrlo osebujna osoba čije predstavljanje nije jednostavno no svakako pruža zadovoljstvo koje će se nastaviti i u slijedećim našim člancima kada ćemo riječ dati Branku jer nam ovaj hrvatski Kalašnjikov ima još puno toga za ispričati. O njegovim dostignućima je 2012. godine pisao ugledni švicarski časopis „Visier“, a Švicarci su naročitu pozornost dali nekim njegovim modelima pod naslovom „Von Agram bis Zagi“. Za njih je to bila interesantna tema jer su prikazali modele automatskog oružja koje su spretni i sposobni majstori svog zanata realizirali u svojim tvrtkama i privatnim radionicama. „Visier“ naglašava da se neki modeli koriste još i danas.
Nadamo se da ste uživali u ovome tekstu, a sljedeći stižu uskoro, još zanimljiviji i činjenično bogatiji jer nam je Branko obećao dostaviti svoju ratnu arhivu koja obiluje do sada neobjavljivanim podacima i fotografijama.
(R. Tomanić, foto A. Jurak)
